Priča o sjemenki ili sijaču… Kako vam drago…

sijac

Priču, koja slijedi, poslala nam je Višnja. Toplo joj zahvaljujemo.

Jedan uspješni biznismen ušao je u duboku starost i shvatio kako je došlo
vrijeme da ga netko zamijeni. Umjesto da sam izabere svoga nasljednika među
svojim pomoćnicima ili svojom obitelji, odlučio je uraditi nešto
nesvakidašnje. Pozvao je sve potencijalne kandidate, financijske direktore,
šefove odjela i pogona, blagajnike, osobne savjetnike i održao im sljedeći govor:
– “Dragi prijatelji, došlo je vrijeme da ja završim moje poslovanje i odem
u zasluženu penziju. Također, sada je najbolje odrediti novog generalnog
direktora koji će voditi našu firmu u budućnosti… Odlučio sam da će to
biti jedan od vas.”
Mladi perspektivni šefovi bili su zbunjeni…
– “Dat ću svakome od vas po jedno sjeme. To je vrlo specijalno sjeme.
Želim da ga posadite i zalijevate i da se ponovno okupimo sljedeće godine
kako bismo vidjeli što ste učinili s njim. Tada ću odlučiti tko će biti moj
nasljednik.”
—–
Na tome je sastanku bio i Džim, i kao svi prisutni dobio je sjemenku. Kada
je stigao kući, podijelio je sa svojom ženom direktorovo razmišljanje i oni
odlučiše zajedno njegovati sjeme iz kojega će niknuti biljka. Pronašli su
lijepu teglu, stavili gnojivo, uzeli termometar, pročitali nekoliko knjiga
o njegovanju biljaka i živjeli u ritmu novosti iz tegle. Svakoga su dana
zalijevali zemlju i nestrpljivo iščekivali da nešto iznikne. Nakon tri
tjedna, neki od Džimovih kolega već su počeli u uredu govoriti o biljci
koja raste. I Džim je sa suprugom svakodnevno gledao u teglu, ali se ništa
nije događalo. Prošlo je četiri, pet tjedana i još uvijek ništa.
Sada se već naveliko diskutiralo o biljkama. Na zajedničkim ručkovima
razmjenjivale su se praktične ideje o brzom rastu i Džim je shvatio kako
jedino kod njega nema ničega i da je jedino on neuspješan.
Ni šest mjeseci kasnije ništa nije niknulo u Džimovoj tegli. Počeo je
vjerovati kako je u nečemu pogriješio. Možda previše vode ili loše gnojivo
ili, pak, nešto drugo, što nije mogao objasniti. Znao je da je učinio
najbolje što je mogao i bilo mu je žao što je bez rezultata.
Godina je uskoro došla kraju i mladi šefovi su se sa svojim biljkama
ponovno okupili oko generalnoga direktora. Džim je rekao svojoj ženi da
neće nositi praznu teglu, ali ga je ona, ipak, uspjela na to nagovoriti,
rekavši mu neka pošteno kaže što se dogodilo. Osjećao je mučninu i podmuklu
bol u trbuhu. Ovo će, slutio je, biti za njega najneugodniji trenutak u
životu. Ipak, znao je da je ona u pravu i bio je čvrsto uvjeren kako ništa
nije pogrešno učinio.
Unio je svoju praznu teglu u sobu za sastanke. Ugledao je na stolu
različite, pažljivo odnjegovane, biljke. Sve su bile prelijepe, upravo,
neodoljivo privlačne u svojoj bujnosti. Stavio je, uz podsmijeh svojih
prijatelja, svoju praznu teglu na pod. Bio je u pravu. Pred njim su bili
tužni trenutci.
Kada je generalni direktor stigao, pogledom je preletio preko svih biljaka
i pozdravio kandidate. Džim je pokušao biti što dalje od njega kako ne bi
susreo njegov pogled.
“Kako ste ih samo lijepo odnjegovali!” – počeo je generalni direktor,
“Vidim da mi neće biti jednostavno pronaći nasljednika…” I, u tom je času
spazio praznu teglu. Zatražio je od potpredsjednika da ju donese i dovede
vlasnika naprijed. Džim je protrnuo. “Sada će puknuti bruka… Možda će me
izbaciti iz firme.” – pomislio je.
Kada je istupio, generalni direktor ga je upitao što se to dogodilo s
njegovom sjemenkom? I Džim mu je sve, iskreno i pošteno, ispričao.
Generalni direktor zatraži od svih da sjednu – osim Džima. Pogledao ih je i
rekao:
“Džim, veoma sam ponosan na tebe… Poštovani, Džim je novi generalni
direktor firme!”
Svima je to izgledalo, gotovo, nestvarno, posebice Džimu. “Pa… kako je to
moguće? Moja tegla je prazna….”, – mucao je zbunjeno.

ruza

Stari generalni direktor pojasni:
“Prije godinu dana ja sam svakome od vas dao sjemenku iz koje ne može ništa
niknuti. Dao sam vam mrtvo sjeme, sterilno. Svaki od vas, kada je vidio da
ništa ne raste, odlučio je zamijeniti ga zdravim sjemenom. Svaki od vas –
osim Džima. Svi ste mi donijeli biljke i cvijeće od vašega sjemena, a ne od
moga. Jedino je Džim ponosno prihvatio neuspjeh i imao dovoljno hrabrosti
i poštenja da mi donese praznu teglu. Vi ste svi tražili uspjeh – po svaku
cijenu, a Džimu je njegovo poštenje bilo važnije od uspjeha. Zbog toga je
on danas generalni direktor.” I nastavi:
“Ako sijete poštenje, požnjet ćete povjerenje.
Ako sijete dobrotu, požnjet ćete prijateljstvo.
Ako sijete poniznost, požnjet ćete pravu veličinu.
Ako sijete jednostavnost, požnjet ćete trajnu radost.
Ako sijete otvorenost, požnjet ćete respekt.
Ako sijete odanost, požnjet ćete usjpeh.
Ako sijete oproštaj, požnjet ćete pomirenje.
Ako sijete iskrenost i ljubav, požnjet ćete vječnu radost i sreću.
Zato, pazite što sijete, jer to će nam odrediti što ćemo kasnije žeti.”

Oglasi
Published in: Nekategorizirano on 26 Veljača, 2015 at 9:54 am  Komentari isključeni za Priča o sjemenki ili sijaču… Kako vam drago…  

Na Sudnji dan…

Na svršetku svijeta milijarde ljudi bijahu dovedene u nepreglednu ravnicu pred prijestolje Božje. Mnogi su ustuknuli pred tolikim sjajem, a neki iz prvih redova progovorili su uzbuđenim glasom, ne toliko iz strahopoštovanja koliko da privuku pozornost.

Kralj...

«Zar može Bog suditi nama ljudima? Što on zna o našim patnjama?», vikala je neka mlada žena. Zasukala je rukav da pokaže istetovirani broj nacističkoga koncentracijskog logora. «Mi smo podnosili teror, batinanje, mučenje i umiranje…!»

Iz druge grupe ustao je crnac i pokazao vrat. «A što znači ovo?», upitao je pokazujući tragove koje je ostavio konopac. «Linčovali su me, a jedina mi je krivnja bila što sam crnac.»

Nekoliko redova dalje stajala je studentica u drugom stanju s ispijenim očima i vikala: «Zašto ja moram ovo trpjeti? Nisam kriva, silovana sam.»

Na drugoj strani stajale su stotine takvih grupa. Svatko je imao neki prigovor i pritužbu na Boga, jer je dopustio da se na ovaj ili onaj način trpi u ovome svijetu.

Govorili su kako je lako Bogu koji živi na svome slatkom i ugodnom nebu punom svjetla i topline i kako do njega ne dopiru ni plač, ni jauci, te on provodi bezbrižan život ne osjetljiv za ljudske sudbine.

Svaka grupa izabrala je svoga predstavnika, poslala ga Bogu da mu izloži njihova trpljenja. Bili su tu: Židov, crnac, žrtva Hirošime, čovjek kojega je izobličio artritis, dječak obolio od cerebralne bolesti. Oni su se sastali usred ravnice da se međusobno posavjetuju. Na kraju su smislili svoj prijedlog za koji su mislili da je jako dobar. Prije nego im počne suditi, Bog bi trebao trpjeti sve ono što su oni propatili. Bog bi trebao biti osuđen živjeti na zemlji. Rekoše ovako:

«Neka se rodi kao Židov, neka njegovo rođenje kod ljudi izazove sumnje i prijepore. Neka mu se dodijeli tako težak i zahtjevan posao da i njegovi ukućani pomisle kako mora da je skrenuo s uma. Neka ga izda netko od njegovih najbližih prijatelja. Neka bude izveden pred sud s lažnim svjedocima i neka ga osudi sudac konformist i kukavica. Neka bude krvnički zlostavljan i neka osjeti što znači biti od svih izigran i napušten. Na kraju neka ga ubiju kao posljednjeg kriminalca i to tako da ne bude ni malo sumnje u njegovu smrt. Neka sve to vide ljudi koji će moći o tome svjedočiti.»

Dok je svaki predstavnik iznosio svoje zahtjeve, prisutnim se mnoštvom razlijegao žamor odobravanja.

Raspeti....

Kad je bio iznesen i posljednji zahtjev, među mnoštvom je nastao tajac. Nitko se nije usudio progovoriti ni jednu jedinu riječ, jer su u tom trenutku svi postali svjesni da je Bog ispunio sve izrečene zahtjeve.

I riječ tijelom postade i nastani se među nama. (Iv 1, 14)

Bruno Ferrero

Published in: Nekategorizirano on 11 Kolovoz, 2014 at 6:38 pm  Komentari isključeni za Na Sudnji dan…  

Svaki dan nek bude RADoSTAN…

Stranice udruge Angeljeki nalaze se na adresi:

http://www.angeljeki.hr/

Zahvaljujemo Vam na posjeti!

Priču, koja slijedi u nastavku, poslala nam je naš prijateljica Marija. Najtoplije zahvaljujemo. Baš nam je trebala.

SREĆA – NESREĆA, TKO TO ZNA?…

Jedino bogatstvo siromašnog starca bili su njegov sin jedinac i jedan konj koji mu je orao njivu, pa su imali što jesti.

Kad je jednog dana konj pobjegao, svi su u selu povikali: Ajme nesreće!
Svi osim starca koji je govorio: Sreća? Nesreća? A tko to zna…

Za par dana konj se vratio i doveo za sobom cijelo krdo divljih konja.
Svi viknuše: Koja sreća!

Svi osim starca koji je govorio: Sreća? Nesreća? A tko to zna…

Starčev sin slomio je nogu pokušavajući pripitomiti jednog od divljih konja i svi u selu graknuše: Ajme nesreće!

Jedino starac govoraše: Sreća? Nesreća? A tko to zna…

 

Uskoro se i zaratilo pa jedino starčevog sina zbog slomljene noge nisu regrutirali u vojsku.
Svi naravno viknuše: Kakva sreća!
Svi osim mudrog starca koji je i dalje govorio isto: Sreća? Nesreća? A tko to zna…

 

(Anthony de Mello)

Govor na kraju školske godine…

Jednog dana, kad sam bio prva godina srednje škole, vidio sam jednog dečka iz mog razreda kako ide kući.Zvao se Kyle. Izgledalo je, da nosi kući sve knjige.

Pomislio sam: “Zašto bi tko nosio sve svoje knjige kući u petak?

Ovaj zaista mora biti štreber.”

Sam sam imao lijepo isplaniran vikend (tulumi i nogometna utakmica s prijateljima sutra popodne), zato sam samo slegnuo ramenima i produžio dalje.

Hodajući, vidio sam da prema onom dečku ide grupa djece. Potrčali su k njemu, srušili mu knjige na tlo i podmetnuli mu nogu, tako da je pao u blato. Njegove naočale su odletjele i vidio sam kako se zaustavljaju desetak stopa od njega.

Pogledao je prema gore i vidio sam mu tugu u očima.

U srcu sam suosjećao s njim. Potrčao sam prema njemu, i dok je puzeći tražio svoje naočale, ugledao sam suzu u njegovim očima.

Dodajući mu naočale, rekao sam: “oni dječaci su budale. Zaista bi već morali odrasti.”

Pogledao me i rekao: “Hej, hvala!”, na njegovom je licu bio velik osmjeh, jedan od onih koji izražavaju iskrenu zahvalnost.

Pomogao sam mu pokupiti knjige i upitao ga gdje živi.

Pokazalo se da živi blizu mene, pa sam ga upitao, kako to da ga nisam prije viđao.

Rekao je, da je prije išao u privatne škole.

Prije se ne bih nikada družio s nekim, tko je pohađao privatnu školu.

Cijeli put do kuće išli smo pješice i pomogao sam mu nositi dio knjiga.

Pokazalo se da je zanimljiv dečko.

Upitao sam ga bi li htio s mojim prijateljima igrati nogomet. Rekao je da želi.

Družili smo se cijeli vikend i što sam bolje upoznavao Kyle-a, sve više mi se sviđao.
Moji prijatelji bili su istog mišljenja.

Došao je ponedjeljak jutro i tamo je opet bio Kyle s ogromnom hrpom knjiga.

Zaustavio sam ga i rekao: “Ti ćeš zaista nabildati mišiće s tom hrpom knjiga, koje nosiš svaki dan!”

Samo se nasmijao i dao mi polovicu knjiga.

Kroz slijedeće četiri godine Kyle i ja postali smo najbolji prijatelji.

Na zadnjoj godini počeli smo razmišljati o faksu.

Kyle se odlučio za Georgetown, a ja za Duke.

Znao sam da ćemo zauvijek biti prijatelji i da kilometri nikad neće biti problem.

On je htio postati liječnik, a ja sam ciljao u poslovne vode uz pomoć nogometne stipendije.

Kyle je bio zadužen za oproštajni govor u našem razredu. Cijelo vrijeme zezao sam ga da je štreber. Morao je pripremiti govor za maturu.

Radovao sam se što ja nisam morao ići na binu i govoriti.
Na dan mature vidio sam Kyle-a.

Izgledao je fenomenalno.

On je bio jedan od onih koji su zaista pronašli sebe kroz srednju školu.

Malo je mišićima popunio svoju figuru i vrlo je dobro izgledao u naočalama.

Imao je više spojeva nego ja i cure su ga obožavale, tako da sam ponekad bio ljubomoran.

Danas je bio jedan od onih dana.

Vidio sam kako je nervozan zbog svog govora.

Zato sam ga lupio po leđima i rekao: “Hej, veliki čovječe, bit ćeš odličan!”

Pogledao me jednim od onih zahvalnih pogleda i nasmijao se.

“Hvala”, rekao je.

Nakašljao se i počeo govor.

“Matura je vrijeme da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali tijekom ovih teških godina. Svojim roditeljima, učiteljima, braći, sestrama, možda treneru … ali najviše svojim prijateljima…

Ovdje sam, da vam kažem, da je biti nekome prijatelj, najveći dar koji toj osobi možete dati. Ispričat ću vam priču.”

Gledao sam u svog prijatelja u nevjerici, dok je on pričao priču o danu našeg prvog susreta.

Preko vikenda se namjeravao ubiti.

Govorio je o tome, kako si je ispraznio ormarić, da poslije njegova mama ne bi morala doći i nositi kući njegove stvari…

Duboko me pogledao i uputio mi mali smješak.

“Hvala Bogu, bio sam spašen. Moj prijatelj spasio me od smrti.”

Čuo sam uzdah, koji je putovao kroz masu, dok je taj zgodni, popularni dečko pričao o svom najgorem trenutku.

Vidio sam njegovu majku i oca kako me gledaju i smješe mi se onim istim zahvalnim osmjehom.

Tek sam tada shvatio pravu dubinu svega toga.

Nikad ne potcjenjuj moći svojih djela.

Jednom malom gestom možeš nekome promijeniti život. Na bolje ili na gore.

Bog nas “daje” u naše živote, da na neki način utječemo jedni na druge.

“Prijatelji su anđeli, koji nas dižu na noge, kada naša krila zaborave kako letjeti..”

(Najtoplije zahvaljujemo anonimnom pošiljatelju za ovu istinitu priču.
Ako je nekome poznat autor ove priče bili bi Vam veoma zahvalni ako nam dojavite njegovo ime kako bi ga mogli potpisati.)

Ime mu je bilo Fleming i bio je siromašan škotski seljak.
Jednog dana, dok je crnčio za puko preživljavanje svoje obitelji, čuo je iz obližnje močvare povik u pomoć.

Odbacio je alat i potrčao u močvaru.

Tamo je, zaglibljen do pojasa u crnom blatu, prestrašeni dječak vikao i borio se, ne bi li se izvukao iz močvare.
Seljak Fleming spasio je dječaka iz sigurne smrti.
Sljedećeg dana u seljakovo se dvorište lijeno dokoturala bogato okićena kočija.
Elegantno obučeni plemić izašao je iz kočije i predstavio se je kao otac dječaka, kojega je
seljak spasio.

“Želim Vam platiti “, rekao je plemić.
“Spasili ste život mojemu sinu!”
“Ne , ne mogu primiti plaću za to što sam napravio”, rekao je škotski seljak i odbio ponudu.
Tada je kroz vrata naišao seljakov sin.
“Dali je to Vaš sin?” upitao je plemić.
“Da!” ponosno je odgovorio seljak.
“Napravimo dogovor.

Dozvolite mi, da mu osiguram naobrazbu kakvu ima i moj vlastiti sin.

Ako je momak imalo sličan ocu, bez sumnje će stasati u čovjeka, na kojega ćemo obojica biti ponosni.”
Tako je i bilo.
Sin seljaka Fleminga pohađao je najbolje škole i ubrzo je završio Bolničku medicinsku školu sv. Marije u Londonu i postao je poznat po cijelome
svijetu kao Sir Alexander Fleming, izumitelj penicilina.

Nakon podosta godina plemićev sin, koji je bio spašen iz močvare, razbolio se od tuberkuloze.
I što ga je tada spasilo ?

Penicilin !

A kako je bilo ime plemiću?
Lord Randolph Churchill

A ime njegovog sina?
Sir Winston Churchill.

Netko je jednom rekao: “Što daš to i imaš”.

Radite, kao da vam novac nije potreban.
Volite, kao da niste nikada bili pogođeni.
Plešite, kao da vas nitko ne gleda.
Pjevajte, kao da vas nitko ne sluša.
Živite, kao da su nebesa na zemlji.

Jer stvarno jesu……

KAKO SE IZVUĆI IZ, oprostite na izrazu, DREKA?

Možda nas o tome može poučiti narodna mudrost i iskustvo jednog običnog magarca. Pa pogledajmo…

Jednog je dana magarac nekog seljaka (pro)pao u bunar.
Životinja je satima tugaljivo plakala dok je seljak pokušao smisliti što uraditi.

Napokon je odlučio: budući da je životinja stara, a bunar ionako treba zatrpati i prekriti, nije vrijedno truda spašavati magarca.

Pozvao je sve susjede da mu dođu pomoći.
Svi su zgrabili lopate, te u bunar počeli nabacivati gnjoj, zemlju i kamenje u bunar.

Magarac je odmah osjetio što se događa te je počeo očajnički cviljeti i revati.

Tada se, na opće čuđenje – primirio…

Seljaci su i dalje nastavili ubacivati otpad, no, nakon nekog vremena seljak je ipak pogledao u bunar.
Bio je zapanjen onim što je vidio.

Sa svakom lopatom gnjoja koja je pogodila njegova leđa magarac je radio nešto zadivljujuće.
Istresao bi govno s leđa, ugazio ga pod sebe i popeo se jednu “stepenicu” više.

Kako su seljak i susjedi nastavili ubacivati lopate otpada na životinju, on bi je otresao i uzdizao se više i više.

Uskoro, svi su zadivljeno promatrali magarca koji je zakoračio preko ivice i sretno iskočio!

Život će, dragi prijatelju, rukama kojekakvih ljudi, i na tebe ponekad nabaciti koju lopatu dreka i raznih drugih vrsta prljavština. Ne očajavaj.

Trik kako izaći iz ponora sastoji se u tome da drek otreseš sa sebe i popneš se preko toga jednu stepenicu više.

Svaka naša nedaća je poput lopate govna koja nam može poslužiti kako bi se uspeli jednu stepenicu više.

Možeš izaći i iz najdubljeg bunara.
Nikad ne odustaj!
Sa sebe otresi govno kojim se nabacuju na tebe, zgazi ga pod sebe  i popni se jednu stepenicu više.


KAKO SE PONOVO VRATITI K OBITELJI?

Možda nas na put povratka može vratiti i sljedeće razmišljanje na kojem zahvaljujemo našoj prijateljici koja nam ga je poslala.


Zaletjela sam se u stranca dok je prolazio…

– O, oprostite mi, molim vas!, bio je moj odgovor.
On je rekao: ‘Molim Vas, oprostite vi meni; nisam vas vidio.’

Bili smo tako kulturni, taj stranac i ja.
Otišli smo svojim putem i pozdravili se.

Ali kod kuće se pričala drugačija priča…

Kasnije toga dana, dok sam spremala večeru,
moj sin je prišao i stao iza mene, vrlo tiho.
Kad sam se okrenula, gotovo sam se sudarila s njim.

– Makni mi se s puta!, rekla sam uz viku.

On je otišao, a njegovo malo srce se slomilo.
Nisam shvatila koliko sam oštro govorila.

Dok sam ležala budna u krevetu, tihi glas mi je progovorio:

– Dok si dijelila sa strancem uobičajenu uljudnost, tvoja obitelj, koju voliš, bila je povrijeđena.
Idi i pogledaj na kuhinjski pod, naći ćeš cvijeće pored vrata.

To cvijeće je tvoj sin donio za tebe. Ubrao ih je sam: ružičasto, žuto i plavo.
Stajao je vrlo tiho da ne pokvari iznenađenje, a ti nisi vidjela suze koje su ispunile njegove male oči.’

Tada sam se osjetila tako malenom, i suze su mi počele teći niz lice.
Tiho sam otišla i kleknula pored njegovog kreveta:

– Probudi se, maleni, probudi se!.., rekla sam.
– Jesi li ti ubrao za mene ovo cvijeće?

Smiješio se: ‘Našao sam ih vani, kod drveta. Ubrao sam ih zato jer su lijepi kao ti. Znao sam da će ti se svidjeti, posebno plavi.’

Rekla sam: ‘Sine, jako mi je žao što sam se onako ponijela danas; nisam trebala vikati tako na tebe.’

Rekao je: ‘O, mama, u redu je. Svejedno te volim.’

Ja sam rekla: ‘Sine, i ja tebe volim, i volim cvijeće, posebno plavo.’

OBITELJ

Jeste li svjesni da ako sutra umremo,
firma za koju smo radili lako nas uskoro može zamijeniti.

Ali obitelj koju ostavljamo iza sebe
osjećala bi gubitak do kraja njihovih života.

I molim te, razmisli, mnogo puta se u posao unosimo više nego u svoje obitelji,
zar ne misliš da to nije mudro ulaganje?

Dakle, što je suština priče?

Znaš li što znači riječ obitelj?

FAMILY= FATHER AND MOTHER I LOVE YOU

Da bi mislili pozitivno ponekad je potrebno učiti u “Žabljoj školi”

Prva lekcija

Jednoga dana dvije male žabice nepažnjom upadoše u veliki lonac s mlijekom. Lonac je bio kudikamo veći od njih, pa im nije bilo lako odskočiti natrag na suho.
Prva je to pokušala desetak puta, no bez uspjeha. Odmorila se malo, pokušala opet. Shrvana neuspjesima, klonula je duhom, nekako se predala i, jadnica, utopila.
Druga je imala više vjere u sebe. “Ako skočim 100 puta” – mislila je – “jednom će upaliti”. Dovoljno! I cijele je noći skakala. Pred zoru, klepećući uporno svojim nožicama (bile su joj jedino sredstvo spasa), proizvela je u mlijeku dovoljnu količinu – maslaca – o koji se otisnula i spasila se.
Tako je to bilo s dvije žabice, ali ima priča i o deset njih.

Druga lekcija

Jedna se grupa žabica prijavila za nadmetanje u penjanju uz kosu, sklisku stijenu. Nagrada je bila vrijedna, pa, zašto ne pokušati. Njihove kolegice su ih promatrale. Pošto je njih sedam krenulo, prve su se dvije odskliznule nazad već nakon jednog metra, a uskoro još dvije pa…
Tri preostale su se penjale dalje, sve teže i teže. Stijena je bila toliko nagnuta, skoro okomita, da su gledatelji opravdano počeli komentirati: “To je nemoguće…. Neće uspjeti…”.
Ubrzo su još dvije odustale, a treća je bila upornija od svih, težeći doći na vrh. Išla je sve više, polako i oprezno. Gledateljstvo je bilo u nevjerici. “Bolje da se vrati, opasno je. Hej, odustani, ionako si otišla najdalje… Što se više mučiš… Neće uspjeti, nema šansi”.
Žabica je stigla na vrh. Bila je presretna. Kad se spustila, prišle su joj žabe‑novinari i postavile pitanja o uspjehu. Žaba im da znak da ih ne čuje dobro. Bila je “gluha”.
Izvadivši vatu iz ušiju, reče im: “Za tuđi negativizam – imam vatu u ušima.”

Dakle, angeljeki i prijatelji, od danas i zauvijek, tri su važna pravila uspjeha:

· Radi, radi i uspjeh će doći!
· Za uporne ni jedna prepreka nije dovoljno visoka!
· S rezervom slušaj one koji te upozoravaju na male šanse!

Published in: on 17 Listopad, 2009 at 12:04 pm  Komentari isključeni za Svaki dan nek bude RADoSTAN…  

Ave!

Naše nove stranice nalaze se na adresi:

http://www.angeljeki.hr/

Zahvaljujemo Vam na posjeti!1. dugme Angeljeki

Published in: on 27 Kolovoz, 2009 at 1:58 pm  Komentari isključeni za Ave!